Održivi razvoj

Kako pravilno ulagati u ruralne prostore

Ulaganje u ruralni prostor, razni programi, lokalne strategije, javno-privatna partnerstva, EU fondovi i drugi slični pojmovi za većinu stanovnika hrvatskih ruralnih krajeva ne znače previše jer realno, nisu do njih ni došli a ako i jesu to je u onoj mjeri u kojoj nekome odgovara. Da ne odemo u teorije zavjere, postoje i stanovnici koji nisu zainteresirani za pokretanje ili uopće priključivanje raznim inicijativama, no njih ćemo sada zanemariti. Stavljajući na stranu dionike ruralnog razvoja koji će pod krinkom „pomoći drugome“ zapravo najviše pomoći sebi, postoje ljudi kojima je zaista cilj, ne samo progres (brže, više, bolje), već pružanje pomoći kako bi ljudi vodili sretan i miran život u ruralnim krajevima. Također pruža se alternativa ljudima iz grada koji će privučeni ljepotama i tišinom ruralnih krajeva tamo pronaći svoj mir od prenapučenog grada. Autohtonim stanovnicima nije važan ni progres ni pretjerana modernizacija već uživanje u onome u čemu su prije stotinu godina ljudi mogli nesmetano uživati – u čistoj vodi, zraku, nezagađenoj i svježoj hrani, u suživotu s domaćim životinjama. Zapravo je to nekako i sve što je potrebno za zdrav i sretan život na selu jer u tom slučaju novac koji stanovnici grada recimo ulažu u hranu, oni mogu usmjeriti drugdje. U kojem trenutku je ta samodostatnost prestala biti samodostatna? Možda je kapitalizam pokazao zube i napravio jasnu granicu između onoga što vrijedi i onoga što ne vrijedi (novaca naravno). I tako su ljudi iz samodostatnosti počeli raditi na stvaranju viškova. Viškovi su možda i funkcionirali nekada u svrhu trgovine na slobodnom i otvorenom tržištu, no danas to nije slučaj. Možemo reći kako smo poljodjelce naučili da ne rade za sebe već za stvaranje viškova koje nemaju kome prodati jer su premali i kao takvi u globaliziranom svijetu, svijetu masmedija, masovne proizvodnje i komercijalnog prezasićenja postali „bezvrijedni“ jer su – mali. Konkurentnost je riječ koja je bar jednom izgovorena iz usta svakoga tko se bavi ruralnim razvojem. Nije problem riječ već što ona znači za nekoga. Jer konkurentnost ne mora biti veličina gospodarstva, konkurentnost ne mora biti masovna proizvodnja, ona može biti kvaliteta, tradicija, zdrav proizvod. Eto to je konkurentnost koju bismo mi mogli postići, koja bi mogla rezultirati zaradom dostatnom za lijep suživot čovjeka i prirode.

Ulaganje ne treba samo predstavljati ulaganje u objekte ili u infrastrukturu nego u ljude (i njihov ispunjeniji život) koji čine vrijedni socijalni kapital koji zrelija društva itekako prepoznaju i cijene.  Bottom-up pristup je također vrlo korišten pojam. Kako uopće naglasiti potrebu za njim? Dakle, zamislite da vam netko kupi svemirski brod. Razne organizacije su čule da vam treba pomoć, nemate novaca a ni uzgoj hrane vam ne ide pa su vam oni odlučili pomoći i uložili ogromna sredstva da vam kupe svemirski brod. Vi ga sad imate u svom selu a niti ste astronaut niti ste iz NASE i ne znate što s njim. Eto, malo karikirano, ali tako otprilike izgleda kada glavešine iz tamo neke daleke zemlje ili grada odlučuju što vama treba u recimo Konavlima. Nitko osim lokalnog stanovništva ne može preciznije detektirati svoje potrebe i zato sve kreće od najniže razine, razine na kojoj se nalaze „obični“ ljudi. Kako znati što im treba? Pa pitate ih. Komunikacija je temelj svega, od nje sve kreće a bez nje sve staje.

Foto: http://www.vpz.hr/; Nikolina Demark-privatni album

Prethodna objava Sljedeća objava

Možda Vam se svidi i ovo

Nema komentara

Ostavite komentar